U takmičenju „Nikad nije kasno“ Dejan Drašković iz Herceg Novog plijenio je harizmom i osmijehom, a samo njegovi najbliži znali su da se iza njegovog nasmijanog lica krije nevjerovatna bol i žal zbog gubitka najdražeg člana.
O razlozima zbog kojih je u takmičenju ćutao o porodičnoj tragediji po prvi put govorio je za Grand.
– Mnogi takmičari imaju tužnu priču i u razgovoru sa njima sam saznao za te priče, tako su i oni saznali za moju. Tokom takmičenja nisam htio da se moja tužna priča eksploatiše i da se o njoj govori, jer sam htio da se predstavim onakvim kakav jesam. Ja sam vedar čovjek, cijela moja porodica je vedra i ne bi mogli kroz tu tragediju da prođemo i da se oporavimo da nismo puni duha. Sad kad se sve to završilo (prim.aut. takmičenje), nekako mi je milije što o tome nisam govorio, jer na kraju krajeva ta tragedija je samo moja i moje porodice – započinje razgovor za Grand takmičar koji je ipak smogao snage i govorio o teškoj sudbini dečka koji je do posljednjeg dana živio sa njegovim kćerkama i suprugom.
S knedlom u grlu Dejan je progovorio o trenutku kada je za njegovu porodicu sve stalo. Jedan običan dan na moru pretvorio se u vječnu tugu. Taj dan kada je 11-godišnji Strahinja skočio u vodu sa broda i više nije izronio, a sve to je gledao njegov ujak, pjevač koji je u takmičenju ostao upamćen po nevjerovatnom osmijehu, a koji nije mogao da mu pomogne. Iako je to najviše na svijetu želio.
Tetovaža sa dječakovim likom krasi ujakova njedra. Kaže, tako mu je bliži.
– Kada je Strahinja stradao ja sam istetovirao njegov lik na grudima, na srcu. To je njegovo mjesto, ono na kom zaslužuje da bude, u mom srcu. Pamtiću ga dok sam živ. Praktično od kad je stradao ja živim život kako bi on volio da ga živim, radim stvari koje volim, živim svaki dan kao da je posljednji. Živim i za sebe i za njega – ističe Drašković.
Izvor: Kurir
